Skoro sam shvatila jednu stvar. Napravila sam idealan svet svojoj deci, gde se igraju kreativne igre, gledaju stari Diznijevi crtaći, a između njih se obožava Duško Dugouško. Svet u kome Branko Kockica i Minja Subota pevaju o drugarstvu. Svet koji sa uživanjem treba otkrivati i istraživati svakoga dana.
A onda se taj savršeni mehur raspukne. Realnost opali šamar - meni, njima, svima nama.
Na televiziji se pojavila vest o tome da su deca napravila stampedo u tržnom centru na druženju sa jednin jutjuberom. Odmah da kažem, nemam ništa protiv jutjubera. Jer na neki način i ovo što ja radim je slična stvar. Samo je ciljna grupa drugačija. Ono što je meni diskutabilno je poruka koja se šalje. Smatram da ako smo već odlučili da nešto radimo javno i kada imamo čitaoce/gledaoce, da imamo i veliku odgovornost. A to dalhe vodi do toga da, po mom mišljenju, bi sve to što radimo trebalo da nosi neku lepu poruku, da ima neku svrhu.
Da se vratimo na priču... I super, sve je to lepo, taj dečko ima mnogo obožavalaca. I to je u redu kada gledate iz ugla slučajnog posmatrača. A onda (i dalje na tv-u ide izveštaj o pomenutom događaju u tržnom centru), D poskoči i kaže da zna ko je to i počne da mi priča kako je gledao njegove klipove.
Malo je reći da sam ostala zbunjena i zatečena. U milisekundi mi je prošlo kroz glavu kako to da D zna ko je to, kada i gde je on to mogao da gleda, šta je to uopšte što je on gledao, kako mi je sve to promaklo, kako ja tek sad saznajem za to, za šta ja još ne znam?
Objasnio mi je da su mu drugovi u školi pričali o jutjuberima i nabrojao mi koje sve jutjubere zna (Ma kad je on sve to stigao da pogleda??? Koliko dugo to već traje???). Da, možda moja reakcija jeste bila preterana, ali sam zaista bila zatečena.
Kada sam shvatila da je njegovo znanje o jutjuberima poveliko, a moje nikakvo, rešila sam da sednem sa njim za laptop i da zajedno pogledamo nekoliko klipova, kako bih uopšte znala o čemu razgovaramo i pregovaramo. I? Ne, ne. Oko ovoga nema pregovaranja. Ovo nije sadržaj koji želim da moje dete gleda. Uz dužno poštovanje, ne poznajem ljude i samim tim ne mogu da kažem ništa o njima samima. Ali ono što sam videla mi se ne dopada. A ja sam od onih što kada im se nešto ne sviđa, jednostavno ne gleda ili ne sluša. Sigurno da ima i onih kojima se ne sviđa ovo što ja radim. I to je normalno. Ne vole svi sve.
I opet sam skrenula sa priče... I tako je moj savršeni mehur u kom je stvoreno idealno detinjstvo za mog sina raspranut u trenutku. Nema jednoroga, pegaza, dobrih zmajeva, žaba koje se pretvaraju u prinčeve, jarići koji nasamaruju vuka, tri praseta koja odlaze da naprave sebi kuće... Njih su u realnosti zamenili jutjuberi. Kako se to desilo?
A onda sam se suočila sa još jednom surovom činjenicom: ja mogu moje dete kontrolisati kod kuće, ali kada pređe kućni prag, sve je na njemu. I tada dolazi do izražaja da li sam uspela u svemu onome čemu sam pokušavala da ga naučim. Da li će on sam umeti da prepozna šta je dobro ili loše za njega. Da li će moći u realnom svetu da prepozna one prave vrednosti o kojima čitamo u bajkama ili će idealizovati pogrešne stvari. Ovo je test i na tom testu ću biti ocenjena ja.
Pitala sam ga zašto mu se dopadaju ti klipovi. Rekao je da su mu smešni. Pitala sam ga šta je po njemu smešno. Nije umeo tačno da mi objasni. Pitala sam ga da li je smešno kada se neko krevelji. Odgovorio je da nije. Kada neko plače. Ne. Kada neko nekoga zeza. Da, li ne bi trebalo da bude. Kada ispričamo neki vic. Da. Kada se rugamo nekome. Ne. Kada imitiramo nešto ili nekog. Zavisi šta i kako. Okej, otprilike mu je jasno šta je ono "dobro" smešno. Onda sam ga pitala šta je od tog "dobrog" smešnog video u klipovima. Pokušao je da mi da nekoliko odgovora i na kraju shvatio da je pravi odgovor: ništa.
Pokušala sam da mu objasnim da treba da gleda klipove iz kojih može nešto lepo da nauči. Optimistično sam počela da mu listam klipove na kanalu Nacionalne geografije. Nije ga baš zanimalo. A onda smo pronašli nešto o konstruisanju automobila. Ok, kompromisno rešenje. Automobili ga zaista zanimaju.
Ipak, bilo mi je sumnjivo da je cela ova frka oko jutjubera završena. I nije. Jer već sutradan D je došao iz škole sa pričom da hoće da bude jutjuber i da on i njegovi drugari žele da snime klip. Šta je sad pa ovo??? Mislim da će mi glava eksplodirati! Pa zaboga, D ima samo 7 godina! Treba da gleda Duška Dugouška i sluša Branka Kockicu, a ne da kači snimke na internet!
Još jedan šamar surove realnosti. Naša deca rastu u svetu tehnologije i društvenih mreža i koliko god pokušavali da ih držimo dalje od toga, nemoguće je, jer su sveprisutni. Zato treba da ih naučimo kako da sve to koriste na pravi način. Ova situacija me je naterala da shvatim da je već vreme za to, iako je D za mene još uvek moja beba prvenac.
Na kraju smo se dogovorili da kada zaista bude smislio nešto lepo, da ću mu pomoći da ga snimi.
Cela frka je za sad utihnula. Ponovo su automobili prevagnuli i slagala bih kada bih rekla da mi nije drago što je tako. Ali sam svesna da je rat sa surovom realnošću tek počeo. Prvu bitku sam dobila.
Comments
Post a Comment
Šta vi mislite o ovome?