Skip to main content

Raniji polazak deteta u školu

D je prošle nedelje napunio 6 godina. Kako je otprilike na granici koja obavezuje decu da ove godine pođu u školu (a obavezan upis u školu ove godine je za decu koja su rođena do 29. februara 2012. godine), mi smo doneli odluku da i D krene ove godine u školu.


Dugo sam razmišljala o ovome i vagala šta je bolje. Posmatrala sam D, njegove navike, ponašanje, sposobnosti i na osnovu svega toga donela zaključak da neće biti greška ako krene u školu ranije, niti će bilo šta izgubiti polaskom u školu.

D već uveliko zna i da čita i da piše. Recitacije pamti bez problema, čak je u stanju da zapamti i čitave slikovnice koje često čitamo. Potpuno je samostalan u oblačenju, umivanju, pranju zuba, jelu, sipanju vode ili soka i sličnim radnjama. Ima veoma razvijen fond reči, sklapa prosto proširene rečinice, slikovito opisuje, prepričava priče, a takođe ih i sam osmišljava. Vrlo vešto vodi razgovore i ima veliko opšte znanje.

Više puta sam se konsultovala i sa vaspitačicama u vrtiću i pitala i njih za savet da li sada da ga dajem u školu ili ne i svaki put je zaključak bio da je on u potpunosti zreo za školu i da je samo pitanje da li mi to želimo.

S druge strane, osećala sam kao da ću mu, ako krene ranije u školu, time uskratiti detinjstvo i bezbrižno igranje. Jer kada krene škola, kreću i obaveze, koje nas posle prate celog života. Međutim, kada sam na kraju razgovarala i sa D na ovu temu i pitala ga šta on želi, rekao je da želi da ide u školu. Na kraju je verovatno i taj njegovor odgovor presudio da učvrstim odluku o ranijem polasku u prvi razred.

Svakako je vrlo važno upoznati dete sa tom famoznom školom, kako će to sve da izgleda i da to zapravo nije ništa strašno. Za sada D ne deluje kao da ima bilo kakav strah ili odbojnost prema školi i veoma mi je drago što je tako.

Ono što ja jedino vidim kao potencijalni problem je sedenje u tišini 45 minuta, koliko traje školski čas. Jer D niti je dete koje može da miruje, niti je dete koje može da ćuti. Ali sve se da naučiti.

Takođe sam dugo razmišljala da li da ovde kreće u školu ili da se preselimo u grad. Problem je što je ovde vrlo malo dece i sada prvi razred upisuju svga tri deteta, uključujući i D. Samim tim što ih je malo, ta atmosfera ne može da bude kakvu sam ja imala u mojoj školi. I samim tim to neće biti to.


                  


A onda mi je više ljudi predočilo da taj mali broj đaka može da bude i dobra stvar, pa sam počela to da posmatram s pozitivne strane. U odeljenju ih je svega troje, znači učitelj će moći svakoga lepo da isprati i da se u potpunosti posveti svakom pojedinačno. Moćiće da primeti sve dečije sposobnosti i talente, ali i da shvati šta detetu pravi problem u učenju ili shvatanju nekog predmeta. Na kraju krajeva, ljudi svuda u svetu daju gomilu novca da školuju decu kod kuće sa privatnim učiteljima, a mi vrlo slično dobijamo i to u državnom sistemu. A opet postoji i ono - ako dete želi da uči, učiće u kojoj god sredini da se nalazi. Ja se nadam da će se sve ovo pokazati delotvorno.

Već me hvata panika kako će se D navići na školu, na svakodnevne obaveze, rađenja domaćeg zadatka, učenje... Nekako mi to deluje kao previše obaveza za jedno tako malo stvorenje. Pa, ipak, nije ni prvo ni poslednje dete koje kreće u školu i čija mama pravi buku oko toga više od njega samog. Verujem da ćemo se vremenom uhodati i da će sve biti u redu, a onda će i ovaj moj strah nestati.

Danas smo išli na informativni razgovor u školu i sada je i zvanično: D od septembra kreće u školu, a ja ću postati mama đaka prvaka. Postoji li veći ponos od toga?


Comments

  1. Čestitamo đaku prvaku. I ja imam dete koje je na granici kada je polazak školu u ptanju. Međutim kako ona ima tek dve godine još neću da razmišljam o njenom polasku u školu. Svakako se i ja vodim time da ću proceniti kada dođe vreme za to.

    ReplyDelete

Post a Comment

Šta vi mislite o ovome?

Najčitanije priče

Mama i deca u Novom Sadu

Prošle nedelje bila sam sa decom na kraćem putovanju u Novom Sadu. Trebalo je, zapravo, da idemo svi zajedno. Međutim tata nam je u tom trenutku imao mnogo posla (a kada vam zarada zavisi od obima posla to zaista nije zanemarljivo, pa mi je dan pred put rekao da nije trenutak da uzme slobodne dane. Ja sam rekla da dan pred put nije trenutak da sve otkažem. I tako sam u jedan kofer spakovala stvari za mene i decu, odlučila dakolica ne nosim, već samo nosiljku i obavila ozbiljan razgovor sa decom o tome kako će putovanje izgledati, a potom pozvala autobusku stanicu da proverim kada ujutru imamo autobus za Novi Sad. Photo credit Vera Čepić Autobus je oko 11h. Trebalo je da bude. Taman smo izašli na peron, zagledamo svaki koji uđe u stanicu da li je naš. Dolazi kontrolorka i kaže nam da se autobus pokvario i da šalju drugi iz Niša, što znači da će kasniti bar sat vremena. Divota! Šta raditi sa ushićenom decom sat vremena na stanici? Vratili smo se u stanicu zbog hladovine. Igrali...

Nismo samo roditelji nego i partneri

Dok ne postanemo roditelji, nekako sve deluje potpuno prirodno. Usmereni smo jedno na drugo. A onda postanemo roditelji i naša nova uloga dođe u prvi plan i često počne da guši našu ulogu partnera. I mnogi se pitaju kako da sačuvaju odnos sa partnerom. Da ne budu samo mama i tata svojoj deci, već i par koji su bili pre dece. Naravno, nikad više neće biti isto. Ali ako se potrudimo možemo da pronađemo način da uloge roditelja nadograde par koji smo nekada bili, umesto da se ove uloge isključuju jedna drugu. Mi vodimo svakodnevnu borbu za to. Za nas kao par. I to je pravi izazov. Jer deca su non stop sa nama. A kada nas neko stalno vuče za nogavicu i doziva "mama" ili "tata", teško je razmišljati o partnerskim odnosima. Ali nije nemoguće. Mnoge žene nakon porođaja osećaju nesigurnost. Jer neminovno njihovo telo se promenilo. I često se zbog toga osećaju manje privlačnim. Naročito prvih dana, mami se sve vrti oko nove bebe. Čini nam se da po celi dan samo hra...

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo...