Skip to main content

Kako joj to uspeva?

Moj tekst prvenstveno pisan za portal Ženske tajne, sada možete pročitati i ovde.



Imamo troje male dece, čekamo četvrto. Živimo sami, jer smo od samog starta bili odlučni da ne želimo da živimo u zajednici. Živimo u iznajmljenoj kući. Suprug radi, ja sam poslednjih godina kod kuće sa decom. Svaki dan je čisto balansiranje. Poput onog  akrobatskog hoda po žici ili možda i opasnije. Balansiranje između kućnih obaveza i dečijih potreba. Između ispeglanog i uredno složenog veša i dečijih kreativnih zanosa, koji uglavnom sa sobom nose i kreativni haos (i sate čišćenja potom). Balansiranje između sopstvenih iskonskih potreba (jesti – spavati) i dečijih noćnih buđenja, nicanja zuba i loših snova.
Često me pitaju: „Kako mi to uspeva?“.  Moj odgovor je: „A ko kaže da mi uspeva?“
Na društvenim mrežama svakodnevno gledamo slike srećnih, uglađenih porodica. Mama koja sija, srećna, zadovoljna, ODMORNA, deca koja su apsolutno poslušna, uredna, mirna, otac koji je pravi gospodin zaštitnik pun razumevanja, saosećanja i ljubavi. I ta mama u jednom danu stigne da radi na sebi, na svojoj karijeri, usavršavanju hobija, pripremi zdrave obroke od organskih namirnica, spremljene sa toliko uživanja i ljubavi, odvede decu u vrtić ili školu, a potom ih izvede napolje, da bi na kraju imala snage i ideje za neke kreativne igre sa njima, a uveče kada se deca uspavaju, svu svoju ljubav usmeri na muža, jer njihov brak funkcioniše savršeno. I kada vam se svakodnevno serviraju takve slike i scene, normalno je da se u sekundi osetite kao potpuni promašaj od majke, žene, ovozemaljskog bića i da pomislite da sa vama nešto nije u redu jer vi jedva stignete da skuvate ručak i izvedete decu napolje.

Kao što sam već rekla, mi živimo sami sa decom. Što znači da nemam pomoć  ni u kući ni oko čuvanja dece. Što opet znači da je sve na nama i našoj organizaciji. I da, ta čuvena  „organizacija“. Često čujemo da se sve može kada se lepo organizujemo. Naravno, ima istine u tome. Ali ne može ni svaki dan da se dobro organizuje. I uvek može da dođe do nepredviđenih okolnosti. Naročito sa decom. Još ako imate bebu…
Pitanje svakog roditelja, a pogotovu mame prvih meseci jeste „Da li će beba prespavati noć?“. Ali na to pitanje niko ne zna odgovor. Čak ni sama beba. A ako malo bolje razmislite, shvatićete da nam veliki deo sutrašnjeg dana zavisi od toga. Jer kada moja beba ne prespava noć, sutradan uglavnom nemam snage ni za polovinu planiranog. Takvim danima se vodim onim čuvenim „samo održi decu u životu, sutra će biti bolje“.

Kao i uopšte u životu, i u roditeljstvu ima dobrih i loših dana. Dobri se pamte, loši preguraju. I što pre se pomirite sa tim, pre ćete moći da počnete zaista da uživate u roditeljstvu. Shvatila sam da ne mogu da budem savršena mama. Ali isto tako sam shvatila da mojoj deci nije ni potrebna savršena mama. Potrebno im je ljudsko biće na koje će da se ugledaju. Od kog će da nauče kako da održe porodicu, kako da brinu jedni o drugima, kako da uživaju u svakodnevnim stvarima, zajedničkim trenucima, kako da prevaziđu loše trenutke, kako da posle pada otresu kolena i ponovo ustanu, kako je u redu isplakati se kada nam je teško i kako je isto tako u redu vrištati i skakati od sreće kada se tako osećamo. Ako mojoj deci budem takva majka, oni će jednog dana postati potpuni ljudi, osećajni i uporni, razumni i istrajni. Privatiće sve svoje vrline i mane i prihvataće i druge ljude sa svim njihovim manama i vrlinama.
I naravno da moja deca nisu savršena i poslušna dvadeset četiri sata dnevno. I oni imaju snažne izlive emocija, trenutke teranja inata, vrištanja do iznemoglosti. Dešava se da se istovremeno jedan duri, drugi besni, treći plače. Bilo je svakakvih situacija. I tek će ih biti. Ali to je potpuno u redu i sve to brzo prođe. Ako dete počne da urla, skače, baca se po kući, to ne znači da nešto sa njim nije u redu. To je samo malo dete sa veoma burnim emocijama koje ne zna kako drugačije da ispolji. A tome mi moramo da ga naučimo. Zato je važno pričati sa decom o svemu.

Svaki dan vodim borbu sama sa sobom između toga da li ću da završim sve potrebno po kući ili se u potpunosti posvetiti deci. I nekad mi i uspeva. Ali nekad me to dovede do tačke pucanja. U tim trenucima obučem decu i izađemo u šetnju. Igramo se, smejemo, istražujemo  i  oni me podsete koliko je život lep. I deca se neće sećati uredno ispeglanog veša i da li je ostalo nešto prljavih sudova. Sećaće se trenutaka koje provedemo sa njima, naše ljubavi prema njima, pažnje, podrške i razumevanja. Tako da se trudim da kada su budni provedem što više kvalitetnog  vremena sa njima. Zato me sve obaveze sačekaju kada se oni uspavaju.
A tu je naravno i muž. Jer muževi su kao još jedno dete i mora se i njima posvetiti pažnja, inače se odmah nadure ako su zapostavljeni. Šalu na stranu, da bi brak opstao, mora pored ljubavi da postoji i uzajamno poštovanje, razumevanje i podrška. Da kada je neko od vas umoran, onaj drugi ima razumevanja za to. Ali isto tako, treba naći vremena i za partnera. Kod nas je opet borba između lepih ušuškanih večeri i onih kada smo oboje preumorni i jedva stignemo do kreveta. I to je potpuno normalno.
Čak i onih dana kada sam na ivici snage i jedva čekam da se sručim u krevet, pomislim na sve lepe trenutke koje smo imali tog dana, na dečije osmehe, zagrljaje, nešto novo što su otkrili ili uradili. I shvatim da je sve to vredelo. To je ono što mi daje snagu da ujutru opet krenem sve ispočetka, čak iako su mi podočnjaci do poda.

Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s