Skip to main content

Svi moji porođaji - Porođaj broj 3

Moja treća trudnoća prošla je potpuno neprimetno. U vreme kada sam ostala trudna po treći put, N je imala 6 meseci. Samim tim ta trudnoča bila je u senci početka sedenja N, stojenja N, progovaranja N, prohodavanja N, proslava prvog rođendana N. Sve je bilo u vezi N, dok je nova beba rasla u mom stomaku i cini mi se dok sam trepnula, već sam bila u devetom mesecu.

 

Tokom trudnoće na ultrazvuk sam išla na svaka dva meseca. Ja sam bila zdrava i osećala sam se sjajno, beba je sjajno napredovala, pa nije bilo razloga za češće preglede. Sve do ulaska u deveti mesec. I ovu trudnoću mi je vodio isti doktor, kao i prethodnu.

Od ulaska u deveti mesec počeli su pregledi jednom nedeljno, a onda, petnaestak dana pre termina, postali su još češći - na svaka dva do tri dana. Doktor mi je rekao da če verovatno porođaj biti već početkom devetog meseca. Međutim, od toga nije bilo ništa. Sećam se da mi je muž rekao kada smo išli na jedan od ovih učestalih pregleda pred termin da već vidi kako se vozimo tamo-vamo sve do 23. oktobra (termin je bio 25. oktobar). Jesam li spomenula da nam je bolnica udaljena 50 km?

Već sam prestala da razmišljam o tome kad ću se poroditi. A onda jedno veče, svi su legli da spavaju, a ja sam uzela da čitam "Alhemičara" po verovatno milioniti put, ali prosto obožavam ovu knjigu. Počela sam da osećam nekakve bolove. Posle nekog vremena sam shvatila da se javljaju u veoma pravilnom vremenskom intervalu. To je to! Bilo je pola jedan noću. Bolovi još uvek nisu bili mnogo jaki, više su bili neprijatni. Odlučila sam da ne budim muža još uvek. Doktori u noćnoj smeni su nešto čega sam se uvek užasavala. Odlučila sam da sačekam do jutra. Probudiću muža oko pet ujutru i taman oko sedam, kada jutarnja smena dođe, ćemo stići u bolnicu. Međutim, ne može sve kako ja hoću.

Bolovi su počeli da se pojačavaju i oko pola dva sam probudila muža. Odmah mu je bilo jasno šta se dešava. Probudio se i moj otac, koji je pukom srećom to veče ostao da spava kod nas. Mi smo krenuli put bolnice, a on je ostao sa decom, koja su spavala nesvesna šta se dešava. Torba za porodilište mi je već skoro mesec dana stajala pripremljena u kolima. Vozala sam je na svaku kontrolu, za slučaj da me doktor zadrži u bolnici.

Vremenski interval između kontrakcija se na putu do bolnice od deset smanjio na osam minuta. Stigli smo ispred porodilišta oko pola četiri. Svim silama sam se trudila da dočekam dnevnu smenu, tj. da izbegnem uspavane i nervozne doktore u noćnoj smeni. Zato smo izašli iz kola i počeli da šetamo nasumice po pustom Leskovcu u pola 4 ujutru. Ali ubrzo je počela kiša, pa smo se vratili u kola. Sedeli smo tu još nekih pola sata, a onda sam odlučila da ipak uđem u porodilište, pa šta bude. Već mi je bilo otežano da hodam.



Bilo je oko pola pet. U bolnici su svi spavali. Kucali smo u porodilištu na vrata ambulante i probudili dežurnu sestru. Uvela me je da sednem i otišla da probudi doktora. Vratila se i uzela mi podatke. Doktora nema. Otišla je po drugi put da ga probudi. Kada se vratila rekla mi je da je taj doktor skoro izgubio ženu i još uvek nije sav svoj. Ovo me je prestravilo. Zamolila sam je ako ima još neki doktor tu, da probudi njega. Moje tačne reči su bile: "Nemoj molim te on da me porađa! Zar nema bilo ko drugi?" Zaboravila sam da kažem da je moj doktor dan ranije otišao na poslovni put u inostranstvo i da se vraćao tek za tri dana. Tako su se dve moje noćne more ujedinile - da ne bude tu moj doktor i da porođaj bude u sred noći.

Sestra je po treći put otišla po doktora, ovoga puta nekog ko nije imao smrtni slučaj u skorije vreme. Pojavila se doktorka koja izgleda kao kockica - mala, široka i debela, sa ogromnim rukama. Pregledala me je, rekla da sam otvorena četiri prsta i da me sestra odmah odvede u salu. Opet bujica emocija i opet sam počela da plačem. Ovo mi se dešavalo pred svaki odlazak u salu i neposredno posle porođaja.

Sestra me je u pripremnoj sali predala babici. Olakšanje je bilo kada sam videla poznato lice - jedna od dve babice koja je bila u sali kada sam se porađala sa N, i to ona bolja. Odvela me je na klistiranje, a zatim u sobi za pripremu me stavila na ctg. Kontrakcije su bile pravilne, ali jačina je bila oko 50 (porođajne su oko 100). Pitala me je da li imam jake bolove i da li mogu da izdržim dok ne dođe jutarnja smena. Kada sam ovo čula, odmah mi je pao kamen sa srca. Sa oduševljenjem sam rekla da nije nikakav problem i da je tako mnogo bolje. Bilo je već šest sati i počinjao je jutarnji program.

Javila sam mužu da su me ostavili za jutarnju smenu i da odmah presretne doktorku kojoj me je moj doktor ostavio dok je odsutan, da dođe u salu da me preuzme. Međutim, odmah u sedam, došla je babica iz dnevne smene - druga koja je bila u sali kada sam se porađala sa N - lošija. Sa njoj je došla i doktorka koju prvi put vidim u životu.

Ta doktorka me je pregledala i, kada je ustanovila da sam otvorena šest prsta, rekla je da me odmah stave na sto i uključe indukciju, jer nema razloga da se čeka.

Od porođaja nemam strah, ali od igle momentalno padam u nesvest. Babica nije mogla da mi pogodi venu i bola me je pet puta i tek iz šestog je uspela da mi nađe venu. Kaže, pucaju mi vene. A ja sam za to vreme počela da se tresem kao da imam napad i jedva sam ostala pri sebi. Ona je, naravno, to shvatila kao strah od porođaja, a ja sam odustala od objašnjavanja da imam fobiju od igle.

I na stolu me je priključila na ctg i aparat je bio okrenut ka meni, tako da sam mogla da pratim jačinu kontrakcija, što mi je mnogo pomoglo da se koncentrišem. Doktorka mi je rekla da neće svaki čas da me pregleda, već da je ja sama pozovem kada osetim napone. Probušila mi je vodenjak i sela na stolicu iznad moje glave. Nisam mogla da je vidim, ali sam znala da je tu. Bilo je osam ujutru.

Gledala sam u ctg aparat i kako je nailazila kontrakcija, koncentrisala sam se na disanje. Kada sam već mislila da su bolovi neizdrživi, pozvala sam doktorku i pitala je koliko će otprilike još da traje. "Već se vidi glava! Kad ti kažem - napni se!" Posle svega nekoliko napinjanja moje ljubičasto detence je bilo tu. Prelepa ljubičasta devojčica crne kose. Teška 3.150g i dugačka 52cm, Moja V. Bio je 23. oktobar, 8:50h. Muž nije bio ni svestan koliko je bio u pravu kada je petnaestak dana ranije rekao da čeom se vozati tamo-amo na kontrole sv do 23.

A onda je nastao problem - posteljica se zaglavila i nij mogla da izađe. Doktorka je morala ručno da je otkine i izvadi i, koliko sam shvatila, ovaj zahvat nazivaju revizijom. Ovo je veoma važno da se dobro odradi, jer ukoliko ostane deo posteljice u materici, postoji rizik od dobijanja sepse. Srećom, ova doktorka je znala šta radi i sve se završilo u najboljem redu. Nisu me sekli, niti sam se cepala, tako da nije bilo ušivanja i po prvi put nisam imala ranu, pto je za mene bilo neverovatno otkriće.


Opet bujica emocija, naizmenično plakanje i glasno smejanje, ležanje ispred sale dva sata, po proceduri. Bebu su odveli da je muž upozna, a zatim je odneli u boks za bebe. Posle dva sata, konačno sam i ja bila u sobi. Samim tim što nisam imala ranu, bez problema sam mogla da sednem, da legnem na koju god stranu želim. Več posle sat vremena sam polako ustala i napravila par koraka po sobi i bilo mi je dobro.

I dok sam ja nestroljivo čekala da mi donesu bebu, sestra nije žurila, misleći da ću ja želeti da odspavam, jer je čula da sam došla u sred noći u porodilište. Kada je došla da me obiđe i videla da od mog spavanja nema ništa, donela mi je bebu. I mogu reći da je intenzitet emocija potpuno isti kao i sa prethodna dva deteta. Neverovanje da je taj zamotuljak moja beba, potpuno isto kao i pre. Kao da je ona jedina na svetu.

Porodila sam se u ponedeljak. U četvrtak smo došli kući. Tih nekoliko dana bez D i N činili su mi se kao večnost. Najviše sam brinula za N, jer je to bio prvi put da smo odvojene duže od nekliko sati. Kada sam se pojavila na kapiji, N je u prvom trenutku bila zbunjena. Ja sam samo počela da plačem i ona mi je poletela u zagrljaj. Čvrsto me je grlila, pa bi se na trenutak odvojila od mene i pogledala me, kao da želi da se uveri da sam stvarno tu, a potom me ponovo čvrsto zagrlila. Koliko mi je samo nedostajala ovih nekoliko dana! Tada sam shvatila i koliko je D za, čini mi se, kratko vreme sazreo i kako više nije bilo potrebe objašnjavati mu sve doslovce. Ponašao se zrelo i odgovorno i taj njegov stav mi je mnogo pomogao tokom tih prvih dana. S druge strane, N uopšte nije bila oduševljena tim novim "stvorom" koji se našao na njenoj teritoriji i sa kojim od sad mora da deli mamu. Srećom, posle svega nekoliko dana uspeli smo da uspostavimo dobar odnos N prema V, bar veći deo vremena. O tome kako je N prihvatila V možete pročitati OVDE.

Već sam pisala OVDE da mi je veća razlika bila između perioda kada sam imala jedno dete i kada sam imala dva, nego imeđu dva i tri deteta. I ima istine i u onome što kažu da se treće dete čuva samo. Jer V od samog početka uopšte nije zahtevna beba (bar nije još uvek), a pretpostavljam da u tome ima udela i to što je od njenog rođenja moja pažnja podeljena na njih troje i što ne mogu stalno da budem posvećena samo njoj, da je po dva sata ljuljam da bi se uspavala, nosam po celi dan po kući da ne bi plakala i slično. Ona je nekako od početka naučila da se sama uspava kada je posle podoja spustim u krevetac, da se zaigra kada je ostavim samu budnu u krevecu, da plače samo kada je gladna, jednostavno, da ne zahteva moju punu pažnju 24 sata dnevno. A kada dobijete malo saradnje od strane dece, sve drugo bude mnogo lakše.

O mom prvom porođaju možete pročitati OVDE, a o drugom OVDE.

Comments

Najčitanije priče

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Nedeljni jelovnik bebe V - 10 meseci + recepti

Sa deset meseci beba već jede veliku većinu namirnica i samim tim imamo veliki izbor u kombinovanju namirnica. Zato u ovom uzrastu treba što više nuditi detetu razne kombinacije, kako bi prihvatalo sve ukuse. Od začina za sad smo uveli peršun i cimet. Doručak Ručak Večera Užina Ponedeljak PALENTA + JOGURT BELO MESO + PIRINAČ SOČIVO ŠLJIVE Utorak SIRNI NAMAZ + INTEGRALNI HLEB INTEGRALNA TESTENINA + POVRĆE SUTLIJA + CIMET BANANA Sreda KUKURUZNA KAŠICA OSLIĆ + KROMPIR + BLITVA TIKVICE + INTEG. HLEB + PAVLAKA KOMPOT OD JABUKE Četvrtak KAJGANA OD ŽUMANCETA + TOST HLEB BROKOLI + ŠARGAREPA + SIR BANANA + KEKS  + AD. MLEKO VOĆNI JOGURT Petak PREPEČENI  INT. HLEB + KISELO MLEKO GULAŠ ZA BEBE

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s