Skip to main content

Prvomajski izlet

Vremenska prognoza nije obećavala, a mi smo se do poslednjeg trenutka premišljali oko lokacije. Na kraju smo presekli - idemo u obilazak Resavake pećine i vodopada Lisine i napravićemo piknik na nekom zgodnom mestu, pa kako bude! I bilo je sjajno!


Plan je bio da krenemo ujutru rano (na uranak, jel te) i da se vratimo kući popodne. Veče ranije sam pripremila gomilu sendviča, za svakoga po želji i ukusu, voćnu užinu, keks za grickanje, sokove, čaše, pelene, presvlake, ćebe... Sve sam lepo spakovala da bismo ujutru što brže bili spremni za pokret. Međutim, deca su imala drugi plan...

Prethodno veče niko nije želeo da ide na spavanje. Ni u 9. Ni u 10. U 11 su zaspali K i D. N i V su se razigrale i uopšte nisu bile umorne (odakle im toliko energije???). Na kraju smo pogasili sve po kući da bude potpuni mrak i legla sa njima u krevet (pre toga sam isprobala milion drugih načina i ništa nije uspelo da ih smiri). Nisu htele da leže, pa sam im po dvadeseti put za to veče ispričala priču "Tri praseta", odnosno, našu verziju iste u kojoj su zapravo prasići oni sami. A onda oko 1 su konačno zaspale, a i ja sa njima. U toku noći dva puta se budila K i dva puta V.

A onda me je ujutru ponovo probudila K. Kada sam je nadojila nastavila je da spava. Pretpostavljam da je još uvek rano, čim je ona produžila sa spavanjem. Ali čini mi se da je svanulo, mada deluje veoma mračno. Počela sam da bauljam po kući tražeći telefon da pogledam koliko je sati. 9 sati! Toliko od našeg uranka.


Stavljam džezvu za kafu, vršim poslednje pripreme, spremam doručak i gledam u nebo - trenutno nema kiše. Ispijam kafu i budim muža. Kad eto je K. Valjda je i satić u njenoj glavi shvatio da je odavno prošlo vreme za ustajanje. Ubrzo su jedan po jedan dolazili u dnevnu sobu kao zombiji. Ali svi znaju da treba negde da idemo i još u polusnu počinju da pitaju kad krećemo i gde idemo. Da, i ja želim da što pre krenemo, ali, što kaže muž, imamo vremena i ne kasnimo nigde.

Usledilo je umivanje, oblačenje, doručkovala deca, doručkovali mi. Ukratko rečeno. A zapravo je izgledalo ovako: oblačim V, usput sam pronašla stvari za K, oblačim K, N je skinula pidžamu i odbija da obuče ono što sam joj spremila, hoće haljinicu, D kuka da ne može da nađe sve iste čarape, V se iskvasila sa vodom i moram ponovo da je presvučem, K se već unervozila. Muž uzima K, presvukla sam ponovo V, nekako ubedila N da haljinicu ostavi za drugi put jer će je na pikniku uprljati, a D je konačno našao čarape. Taman smo svi na vratima, stavljam K u nosoljku, kad se miomiris raširi sobom - K je napunila pelenu. Vraćam se da je presvučem i kažem mužu da ostale za to vreme spakuje u kola. Konačno izlazimo i K i ja iz kuće i pakujemo se u auto.

Krećemo put Ćuprije, prolazimo pored spomenika Jovači Miciću na izlazu iz Jagodine. Nastavljamo preko Ćuprije ka Despotovcu, a potom ka Lisinama i Resavskoj pećini. Na ulazu u Ćupriju prešli smo preko Morave i videli smo sa jedne strane ljude koji kampuju, a sa druge lep park za decu. Prokomentarisala sam kako bi bilo lepo da nekad dođemo tu.


Došli smo do raskrsnice za Lisine i za Resavsku pećinu. Odlučili smo da prvo odemo do Resavske pećine. Jer Resavsku pećinu ćemo obići i onda nemamo više šta tu da tražimo, a na vodopadima možemo da ostanemo koliko nam to vreme dozvoli. Celim putem padala je kiša. U jednom trenutku sam pomislila da će ovo biti potpuni promašaj, ali već smo krenuli i nema vraćanja.

Taman smo stigli pred početak nove ture u Resavskoj pećini. Svaka tura ide organizovano sa vodičem i nova tura je na svakih sat vremena, a obilazak traje oko 40 minuta. Cena karte za odrasle je 350 dinara, za decu stariju od 7 godina 300 dinara, a za decu mlađu od 7 godina 50 dinara. Plaća se i parking 100 dinara.

Resavska pećina sama po sebi je predivna. Dok prolazite kroz njenih sedam dvorana i slušate priče od vodiča o svakoj od njih, imate osećaj da ste u nekom drugom univerzumu. Poseban je doživljaj kada deca zakorače po prvi put u pećinu, kao što je to to bio slučaj sa našom decom. Bili su uplašeni, pa zbunjeni, pa očarani. Želeli su sve da pipnu, pokazivali na sve, ispuštali uzvike čuđenja i oduševljenja. A onda već negde pred kraj obilaska N i V želele da idu same, nisu htele da nam daju ruku, rastrčale su se po Koncertnoj dvorani... Srećom, ovo je već bilo pred sam kraj, a i s obzirom na to da obilazak traje 40 minuta, dobro su i izdržale.

Mnogo ljudi nas je gledalo sa čuđenjem što ćemo malu decu da vodimo u pećinu, naročito bebu. Jer u pećini je MRAČNO i HLADNO! Naravno da znam da je u pećini mračno i hladno! Ali zar je to razlog ne voditi decu da vide nešto što, iako još uvek ne mogu da razumeju šta je, veoma im je interesantno? U Resavskoj pećini je temperatura konstantna i ona iznosi 9 stepeni. A u odnosu na današnju temperaturu u toku prepodneva, razlika nije bila velika između temperature napolju i temperature u pećini. Bili smo dobro opremljeni, odnosno obučeni. I niko se nije ni isprepadao ni smrzo. Tako da, ukoliko želite, slobodno vodite decu u pećinu, samo ih dobro obucite.


Nakon Resavske pećine otišli smo do Lisina, odnosno do vodopada Veliki Buk. Do vodopada se dolazi kroz istimeni restoran. Ali kiša je uporna, pa smo pronašli mesto malo iznad restorana da se parkiramo i sačekamo da stane. Mi smo uporniji.

Muž je napravio šank od zadnje daske u kolima i iz gepeka delio sendviče i sokove. Nije onako kako smo zamošljali, ali deci je zabavno. Kiša je konačno stala i krenuli smo do vodopada.

Do Velikog Buka vodi lepa stazica kojom se može najnormalnije proći, osim ukoliko gurate kolica. Tako da, kada krenete sa bebom do Velikog Buka, zaboravize na kolica. Videla sam jedan par roditelja kako se muče noseći kolica sa sve bebom unutra i bila neizmerno zahvalna i srećna što sam K navikla na nosiljku.

Stazicu prate kaskade koje su veoma lepe. A onda eto i njega - Velikog Buka. Zaista jedno od najlepših stvari koje sam videla! Nalazi se na reci Vrelo k9ja je pritoka Resavice. Visok je 25m i dugo je smatran najvišim vodopadom, sve dok nisu otkriveni vodopadi na Staroj planini.


Nakon vodopada vratili smo se u auto i krenuli put Jagodone. Želeli smo da usput pronađemo lepo mesto za piknik, jer - još uvek ga nismo imali! Kiša je u potpunosti stala, što nam je znatno olakšalo. A onda smo prpnašli i idealno mesto - na Moravi kod Ćuprije. Ono mesto za koje sam kad smo krenuli rekla da bi bilo lepo da svratimo nekad. To nekad je upravo sad.

Hteli smo sa strane gde je park za decu, ali nismo uspeli da nađemo mesto za parking. Tako da smo sa druge strane mosta sišli do obale Morave. I odmah nam je postalo jasno zašto smo tog jutra videli mnogo ljudi koji kampuju ovde. Ovaj deo je potpuno uređen za kampovanje - klupe i stolovi, ozidani roštilji, česma sa vodom, kante za otpatke. Izvukli smo ćebe iz auta - trava se već prosušila i piknik je mogao da počne! Iznad ovog dela je gusto drveće, tako da je zemlja bila poprilično suva. Svi smo jedva dočekali da se smestimo na ćebe i pojedemo po još neki sendvič. Potom su deca prešla na voćnu užinu, a zatim se rastrčala na sve strane. Na nama je  samo da pazimo da se ne približavaju reci. Osim toga, bili su potpuno bezbedni.


I neko vreme su se baš lepo igrali, jurili, brali cveće, duvali maslacke... A onda su se ućutali. Tišina uvek znači šteta. V se kvasi na česmi, N se igra u blatu, D čeprka po pepelu u ograđenom roštilju. Presvukla sam ih i počeli smo da se pakujemo jer pada mrak.

Ovo mesto nam definitivno postaje broj jedan na spisku mesta za izlet, jer je na samo 10 km od kuće. Tako da smo brzo stigli do spomenika Jovanči Miciću, a tu nas je dočekala i kiša koja je padala celo veče. Ipak, naš prvomajski izlet je uspeo i svi smo stigli kući premoreni i srećni.


Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s