Skip to main content

Kako sam naučila decu strpljenju?

Okej, malo je prejaka reč "naučila" pošto još uvek radimo na tome, ali veoma uspešno.


Često se dešava da me deca uporno zovu ili traže da im dam nešto ili radim nešto sa njima, a da su meni ruke već zauzete. Spremam ručak, N traži da joj napravim testo za igranje. Uspavljujem K, D traži da mu pomognem oko nekog zadatka. Slažem veš, a V traži da čitamo slikovnicu. Naravno da su dečije potrebe i želje prioritet, ali često se nađem u situaciji da to njihovo "nešto" ne mogu da ispunim odmah. I tada nastane frka, dreka, u trenutku zavlada opšti haos. Naročito ako su razdražljivi ili im se spava.

Stepljenje deci nije jača strana i uopšte termin "čekanje" je u njihovom svetu potpuno neshvaćen. A meni je ponekad "sačekaj" jedino rešenje.


Morala sam da pronađem način da ih naučim da ponekad moraju da budu strpljivi. Pre otprilike dve nedelje sam počela da radim sa njima na tome. Šta god da su zatražili, a da nije stvarno hitno ( kao na primer "piški mi se"), tražila sam im da sačekaju. Ne, to nije bilo prosto "sačekaj", već ono sa kratkim i jasnim objašnjenjem: "Trenutno moram da uradim to i to, sačekaj pet minuta pa ćemo onda." Mala deca nemaju predstavu o tome koliko je pet minuta. Ali ja znam. I ključno mi je bilo da ih tih 5 minuta odvratim od toga što su tražili. Prvih dana sam tih 5 minuta provodila i ja sa njima, ali radeći nešto drugo i izbegavajući ono što su oni tražili. Kada prođe 5 minuta, to im i naglasim: "Prošlo je 5 minuta, hvala što si sačekao/la, to je baš lepo od tebe. Hajde sada da radimo ono što si tražio/la."

Već posle nekoliko dana kada bih im rekla da sačekaju 5 minuta, sami bi počeli da rade nešro drugo. Ponekad bi se pojavilo pitanje: "Da li je prošlo 5 minuta?", ali čak i kada je moj odgovor da nije prošlo, prihvate to vrlo mirno. Iznenadilo me je koliko su brzo prihvatili ovo novo "pravilo" o čekanju. Izgleda da deca brže prihvataju promene nego mi odrasli.


Kada sam primetila da ovih 5 minuta odlaganja prolazi bez problema, povećala sam vreme čekanja na 10 minuta kada mi je to potrebno. I da, 10 minuta idu malo teže, ali prolaze često.

Najvažnije mi je da im svaki put kažem zbog čega moraju da sačekaju, ali bez mnogo objašnjavanja - kratko i konkretno. I da kada to vreme prođe opet naglasim da je prošlo i da ih pohvalim zato što su bili strpljivi. Vremenom će deca na ovaj način usvojiti termin "strpljenje", a to i jeste cilj.

Ne uspeva u 100% slzčajeva, kao ni bilo šta drugo u životu. Ali kao što sam rekla na samom početku, napredujemo veoma uspešno.


Kad god razmišljam o tome koje osobine želim da imaju moja deca kada porastu, u kakve ljude želim da stasaju, uvek iman na umu da se temelji za sve to stvaraju sada. Da sam ja ta koja u ovom trenutku ima velikog uticaja na to. I ne, ne mislim da treba da menjamo dete. Jer u zavisnosti od karaktera, temperamenta, genetike, svako dete ima neke osobine, kao na kraju krajeva i svi mi. I neke od njih ae smatraju društveno poželjnim, druge ne. I ne stremim tome da one "loše" promenim. Jer mislim da svaka osobina može da bude dobra ukoliko se usmerava i razvija na pravi način. Ako je dete recimo tvrdoglavo, a moja hvala bogu su sva beskrajno tvrdoglava, ta osobina im može pomoći da sutra ostvare neke svoje ciljeve. Ali zajedno sa tvrdoglavošću u paketuću moraju da idu i istrajnost i strpljenje, sa sve ukrasnom mašnicom. I da od najranijeg uzrasta radimo na ostvarivanju dugoročnih ciljeva sa njima. Jer sada postavljamo temelje. Sve kasnije je samo nadogradnja.

Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s