Skip to main content

Organizovanje putovanja sa decom

Često putujemo sa decom, ali svaki put detaljno isplaniram kako bi se nepredvidive situacije svele na minimum i kako bismo svi do jednog u tom putu zaista i uživali.


Pre svega, odabir lokacije. Biram mesta koja su prilagođena deci, gde će deca uživati i gde ima šta da se vidi, a da opet bude deci interesantno. I ovde treba biti pažljiv, jer ako je nešto nama interesantno, ne znači da će deca deliti to interesovanje. A kada putujemo sa decom, oni su prioritet.

Smeštaj najčešće biram po preporuci, jer mi je to najsigurnije. Prosto, na internetu se može naći svašta, a neretko se dešava da kada odete tamo na licu mesta to neizgleda ni približno onako kako je predstavljeno onlajn. Zato je mnogo sigurnije kada već znate nekoga ko je bio u tom mestu sa decom.

Sledeće je pakovanje. Spakovati šest osoba samo po sebi zvuči komplikovano i opterećujuće. Ali već sam se na neki način uhodala i s obzirom na to da svako malo pakujemo, već znam koliko čega treba. Što ipak ne čini pakovanje manje opterećujućim. To mi je čini mi se najzamorniji deo. Zapravo, gore od toga mi je samo kad po povratku moram sve to ponovo da raspakujem. To je prava katastrofa!


Uglavnom, da se vratimo na pakovanje. Deci uvek spakujem po dve presvlake dnevno. Koliko god to delovalo kao gomilanje, mojoj deci uvek zatreba. Jer na svakom putovanju smo veçinu vremena napolju, isprljaju se, pokvase, ozelene o travu, upadnu u blato... Dakle, dve presvlake dnevno obavezno! Sa pripremanjem stvari počnem nekad čak i nedelju dana ranije, kako bih imala uvid šta je čisto i kako bih ono što nije a treba mi oprala na vreme. Spakujem im sve po kombinacijama ili kompletićima šta sa čim ide kako bi mi bilo lakše za snalaženje na putu. Posebno odvojim stvari za svakoga, opet, zbog lakšeg snalaženja. U posebne kesice spakujem svakome veš i čarape. Za bebe ponesem po jedno veliko pakovanje pelena, jer je veoma nezahvalno proceniti koliko pelena će im trebati, a kad su pelene u pitanju, uvek sam mišljenja da je bolje da ima viška nego da zafali, jer na većini lokacija ima samo lokalnih prodavnica u kojima teško da ima pelena. Obavezno im pakujem njihove peškire, ćebenca, plastične šoljice, flašice. Zatim njihovu kozmetiku: šampon, kremice, sapun, kremu sa zaštitnim faktorom. Kućnu apoteku iskreno ne pretrpavam. Ponesem jedan neseser sa onim najpotrebnijim da imam za prvi udar ukoliko se nešto desi: paracetamol sirup, povidon jod, higrogen, gazice, flaster, hanzaplast, ampulice fiziološkog rastvora, kapi za nos, sirup za kašalj, probiotik, sirup za alergije (izlazi mi alergija na ujed od pauka i to realno može da se desi gde god da smo). Još pakujem i vlažne maramice, papirne maramice, četku za flašice, rezervne cucle, po neku igračku, rezervni par obuće, vitamine.


Kada je pakovanje konačno završeno, dolazi na red planiranje puta. Kada imamo izbor (a u većini slučajeva ga ima), biramo put koji je najprijatniji za vožnju. U kolima se naoružamo muzikom za decu i dobar deo puta deca provedu pevajući. Obavezno im pripremim grickalice za put i flašice sa vodom. Skoro nikada im ne dajem da piju sok usput jer će od slatkog soka biti još više žedni i onda se još nalivati vodom pa još više će im se ići u toalet zbog čega ćemo još češće stajati. A i generalno moja deca nisu veliki ljubitelji sokova, a svakako da je voda i najbolja opcija za hidrataciju organizma. Grickalice im dajem kada se unervoze i kada im pevanje postane dosadno. Zanimaju se grickanjem i u mirnoj atmosferi prođe još neko vreme. Do tada se mlađi uglavnom i uspavaju.

U zavisnosti od dužine puta, pravimo pauze. Na primer za put od tri-četiri sata pravimo jednu ili dve pauze. Najbolje je negde gde ima parkić za decu, jer se deca protegnu, izmore i kada nastavimo put odmah zaspe.


Generalno naša deca su navikla da provode vreme u kolima i uglavnom nema većih problema tokom puta. A kada se baš unwrvoze uvek nam je najbolja opcija da stanemo, napravimo pauzu, prošetamo malo, možda nešto i prezalogajimo i sve to doprinese da se ostatak puta lakše podnese.

Zaboravila sam da kažem da im i za put spakujem po rezervnu presvlaku koja mi je na dohvat ruke, jer se neretko dešava sa se poliju vodom. Kada je potrebno da ih presvlačim tokom putovanja, bilo garderobu, bilo samo pelenu, stanemo sa strane i presvlačim ih na prednjem sedištu.

Kada stigneno na lokaciju i uverimo se da je sve onako kako smo dogovorili i kako smo očekivali, red je da se malo odmorimo i opustimo.

Ali ne zadugo. Jer uvek i na svakom putovanju imam plan šta ćemo da obiđemo i posetimo. On je otprilike, jer dešava se da zbog vremena (bilo satnice, bilo vremenskih uslova) ili nekog drugog razloga se planovi promene. Dešavalo se i recimo da saznamo za neko mesto tek na samoj lokaciji pa nam onda to mesto postane prioritet. Ili da neko mesto nije toliko blizu kao što smo mislili pa odustanemo od tog obilaska. Ponekad i deca žele samo da se slobodno igraju i odmaraju. Mnogo je faktora koji utiču na sam tok putovanja, ali ipak volim da imam neku vodilju kako ne bismo protraćili vreme uzalud.


Mnogi se čude kako se tako lako odlučujemo za putovanja sa četvoro male dece. Mislim da ako nešto želite možete to i da ostvarite. Ne gledajte na decu kao na prepreku, već nađite način da u svemu uživate zajedno sa njima, pa i u putovanjima.

I zato bih se opet vratila na ono da uvek gledam da lokacija bude prilagođena deci. Ima mnogo predivnih mesta koja želim da obiđemo, ali u ovom trenutku je nemoguće. Jer neke lokacije zahtevaju veliku fizičku spremnost, za koju naša deca još uvek nisu dovoljno zrela. Neke lokacije imaju veliki značaj, ali deca njega još uvek ne mogu da shvate, pa im samim tim nisu ni interesantne. Sve u svoje vreme. A kod nas je trenutno vreme za uživanje u prirodi.

Comments

  1. Odlican tekst, mene zanima kako stavite četiri sedišta u auto ta bezbednost me zanima. Inace ste jako simpaticna porodica.

    ReplyDelete

Post a Comment

Šta vi mislite o ovome?

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s