Skip to main content

U Perućcu sa decom - šta videti

Možda vam Perućac neće prvi pasti na pamet kada krenete da razmišljate o kraćem putovanju sa decom. Ali ovo mesto i tek kako ima šta da ponudi.


Kada sam predložila mužu da za Uskrs idemo na Taru, to mu je bilo prihvatljivo. Međitim, kada sam mu rekla da je plan da idemo u Perućac, a potom na Zaovinsko jezero, rekao je: "Zašto uvek moraš da komplikuješ?"

Istina je da uvek volim da odem na neko novo mesto i da vidim nešto što do sad nisam, a da je pritom odgovarajuće za decu. Nisam nogla da se oslučim između ova dva, pritom su blizu i odlučila sam da spojim dva mesta u jedno putovanje.


Tako smo krenuli put Kragujevca, pa Čačak, prođosmo već dobro poznatu Ovčarsko-kablarsku klisuru, stigosmo u Užice i napravismo jedan krug po Užicu dok nismo shvatili kuda treba da izađemo iz njegam jer navigacija je upravo govorila "skrenite naglo levo", a to naglo levo bi nas uvek vraćalo dole u centar. Na kraju se nekako izvukosmo iz Užica, pa preko Kadinjače put Bajine Bašte,  onda još 15ak kilometara do naše destinacije - Vile Rid (o Vili možete više pročitati OVDE).

Čim smo došli na brzinu smo se raspremili i već sam počela sve da požurujem da krenemo u obilazak, a muž da gunđa kako smo mi na svakom odmoru kao na pokretnoj traci i da zapravo nijedan naš odmor nije zapravo odmor. Što zbog dece koja realno ne dopuštaju da se odmorimo, što zbog mene, koja želim sve odjednom da vidim.


Ali znam da vremena imamo malo i uvek želim to vreme maksimalno da iskoristim. Priznajem, kriva sam. Ja sam zapravo za to da na odmoru vidim što više, a od odmora ću da odmaram kada se vratim kući.

Za dva dana u Perućcu mi smo videli i obišli mnogo toga, tako da je idealno mesto za vikend odmor, mada i duži boravak ovde može biti pravo uživanje.


U centru Perućca je reka Vrelo. To je najkraća reka u našoj zemlji, a i šire. Duga je svega 365 metara, zbog čega je meštani zovu i Godina. Iako mala i plitka, ova reka ima prelep izvor i prekepo ušće u Drinu.

Izvor Vrela u obliku ogromnog vodopada je mesto koje nas je oduševilo. Svi smo se zaigrali, čak i ušli u vodu i pokvasili, ali sve je to opravdano, jer ovakva mesta i ovakve igre stvaraju uspomene za ceo život.

Reka Vrelo je karakteristična po tome što ne menja dužinu ni milimetar. Zbog toga se veruje da bi mladi pre nego što stupe u brak, trebali da dođu na reku Vrelo, kako bi njihova ljubav ostala čvrsta i nepromenjena. Takođe se veruje da je rečica mistična, da je mnogima pomogla da dobiju potomke ili da izleče psihofizičke tegobe. Postoji i verovanje da onaj ko prepešači ceo njen tok i daruje joj novčić pritom koji je prenoćio ispod jastuka, imaće sreće u životu. Mnogi tvrde da im se želja koju su poželeli na ovoj reci ostvarila u roku od 365 dana.

Na ušću Vrela u Drinu ponovo predivni vodopadi, a na njima restoran predvidivog naziva - Vrelo. Ukoliko želite da ručate uz žubor vode okruženi neverovatnim nijansama zelene boje, što od drveća, što od Drine, ovo mesto je idealno. Ali za taj užitak računajte da ćete izdvojiti pozamašnu sumu novca, jer su cene paprene.


A Drina je priča za sebe. Sada mi je postalo jasno zašto je nazivaju jednom od najlepših reka. Njena smaragdno zelena boja je veličanstvena. Ipak, ispod te lepote krije se veoma temperamentna reka s kojom se nikako ne treba igrati. Malo dalje od centra Perućca nalazi se brana i Drinska regata počinje upravo tu. Obišli smo to mesto, sišli do reke, bacali kamenčiće i divili se prizoru pred nama - kao naslikano. Čak i sada kada gledam slike koje smo napravili na tom mestu, prizor je kao nacetan, a mi kao da smo samo ubačeni u sliku - potpuno nestvarno!

Drugog dana sam htela da vidimo čuvenu Kućicu na Drini. Mislili smo da je tu negde, međutim ona je u Bajinoj Bašti. Tako da smo otišli nazad do Bajine Bašte i čudili se kako je nismo usput videli. I onda smo shvatili - mi smo došli iu pravca Kadinjače, a pored Kućice se prolazi kada se ide iz pravca Valjeva. I Kućica je preslatka i ddfinitivno jedinstven prizor.


Dešavalo se da reka Drina u svojim jakim naletima odnese kućicu sa stene u nepoznatom pravcu, ali su lokalni entuzijasti uvek pravili novu, jer ona je postala simboj Bajine Bašte.

Legenda o ogromnoj steni u sred reke na kojoj je kućica vezuju se za Marka Kraljevića. Naime, želeo je da pređe sa druge strane reke, a da njegov Šarac ne pokvasi noge. Zato je sa bajinobaštanskog vidikovca Crvena stena bacio ogromnu stenu na sred reke. Šarac je sa obale odskočio na stenu, a potom na drugu obalu i na taj način prešao Drinu. Neki tvrde da se na steni i dalje mogu prepoznati otisci Šarčevih kopita.

Verovali u legende ili ne, svakako je lepo za videti.

Nakon povratka u Perućac otišli smo i do Perućačkog jezera, koje je od Vile Rid udaljeno oko kilometar. Sredina jezera predstavlja granicu između Srbije i BIH. Jezero je pogodno i za ribolov i za kupanje. Ima uređenu pontonsku plažu (možda ima i još neka, ali mi smo videli ovu). Takođe, u letnjoj sezoni brodovima se može ići na krstarenje kanjonom reke Drine do Višegrada. Ukoliko želite da idete na ovo krstarenje, ne zaboravite da obezbedite pasoše za decu, jer su neophodni zbog prelaska granice. Odraslima trebaju samo lične karte.


Jezero je lepo, ali iskreno, sve ovo drugo me je mnogo više oduševilo, kao i sama Drina. Zato mi je žao što ovoga puta nismo išli na krstarenje kanjonom, ali verujem da će biti prilike.

Veoma blizu je i vidikovac Banjska stena. A ukoliko ostajete duže u Perućcu, odatle se možete popeti na Taru. Zaovine su, na primer, 15ak kilometara odatle. Samo, na vreme napunite rezervoar, jer od Bajine Bašte na ovamo nema nigde pumpe.

Za decu je baš lepo, a vodopadi su definitivno ono čemu su se oni najviše oduševili. Ukoliko još uvek niste bili u ovom kraju, možda je baš ovog leta pravi trenutak za to.

Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s