Skip to main content

Ponekad me dete dovede do ludila

"Trebalo bi da budemo zahvalni na svakom zdravom danu, normalnom nestašluku i rđavom ponašanju, smehu, zagrljaju, svemu što radimo starajući se o detetu, svakom trenutku provedenom zajedno." - "Podižite svoju decu bez podizanja glasa"

   

Dolazak deteta u porodicu se smatra najsrećnijim događajem. Svi su skloni da pričaju kako je to nešto najlepše i najbolje, dok retko ko se odvaži da kaže da je to i nešto najteže i da i roditeljstvo, kao i sve u životu, ima svoje uspone i padove, dobre i loše momente.

Prema deci treba da budemo iskreni sa osećanjima. Ako smo tužni, treba  to da podelimo sa njima, ako imamo problem, treba to i da im kažemo, naravno, u meri primerenoj za njihov uzrast. Prema detetu treba biti otvoren. Samo na taj način će i dete biti otvoreno prema nama.

Ali čak i kada to znamo, a i dalje ne možemo da uspostavimo skladan odnos sa detetom, šta nam onda preostaje?


Pre nekoliko dana rekla sam D da sakupi igračke, pošto je završio sa igranjem. Iznenadio me je kada se okrenuo prema meni i povikao: "Neću da mi neko stalno naređuje!" Naterao me je na razmišljanje. Da li se stvarno postavljam naređivački prema njemu, a da to nisam ni shvatila? S druge strane, ja sam mu mama, moja je dužnost da mu kažem šta treba da radi. Ili možda nije? Kako naučiti dete da radi ono što treba, a da pritom ne zvučim kao narednik u vojsci?

Činjenica je da ukoliko dete stalno prima naredbe od roditelja, ono počinje da gubi svoju ličnu slobodu. Reakcija na to može biti pokoravanje ili pobuna. D je izabrao ovo drugo.Shvatila sam njegovu poruku. Ali šta sada da radim? Kao i svaki roditelj, dešava mi se da "uprskam". Važno je uvideti grešku i naći način da se ona ispravi.

Deca obično ne znaju šta im je potrebno, već su samo svesni onoga što žele. Problem je što ne mogu da se izraze na pravi način. Računaju da će roditelj to prepoznati i uraditi to umesto njih.

D na ovaj način nije iskazao bezobrazluk i ova njegova opaska ne treba de se protumači kao znak nevaspitanja ili rđavog ponašanja. On samo želi da bude ravnopravan, a ne podređen, da se njegovo mišljenje uvažava ravnopravno kao i naše. Na kraju krajeva, da komuniciramo sa njim kao ravnopravnim bićem, umesto da mu naređujemo.

Moj odgovor je bio: "Izvini. Ne želim da ti naređujem. Samo pokušavam da nađem način da te naučim kako i šta treba da se radi. Ne mislim da ti trebaju naredbe, ti si pametan dečak. Ako mi pokažeš da znaš sam kada je vreme za sakupljanje igračaka, obećavam da te više neću podsećati na to." D je bez reči sakupio igračke. Sutradan, kada je ponovo završio sa igranje, pogledala sam ga i rekla mu: "Dogovorili smo se da ti više ne naređujem, jel tako? Zato što ti sam znaš šta sada treba da uradiš i nema potrebe da te ja podsećam." D je klimnuo glavom i uzeo da sakuplja igračke.

Dečije ponašanje  je vrlo važno za zdravlje i razvoj roditelja, kao i što je ponašanje roditelja važno za zdravlje i razvoj dece. Interakcija između dece i roditelja je obostrani proces učenja.

Svaki roditelj se svakodnevno susreće sa stresom, a izazivači tog stresa mogu biti brojni - od stresa na poslu, preko stresa zbog lošeg odnosa sa partenorm, do stresa zbog lične neostvarenosti ili nezadovoljstva iz bilo kog razloga. Svi ti izazivači stresa sa kojima se roditelji suočavaju, unose negativne emocije u dom. Na decu koja su izložena ovim emocijama i rastu okružena njima, one će imati uticaj koji će ih pratiti celog života.

Zato je važno da budemo svesni da smo mi deci osnovni primer za sve u životu, pa i za borbu sa problemima i stresovima. Deca, ugledajući se na nas roditelje i naše reakcije i načine da se izborimo sa problemima, svesno i nesvesno uče kako da se izbore sa teškom stranom života.

Zbog toga, kada osećate da ste emocionalno i psihički iznemogli i iscrpljeni, osamite se, nađite uzrok tome i pokušajte da taj problem mirnim putem rešite i na taj način se oslobodite stresa. Samo ako smo mi dobro, bićemo dobri i našoj deci. A deca i tek kako osećaju i kopiraju naša stanja i emocije, kojih čak ni mi sami nismo svesni.

Ali šta kada je dete uzrok našeg stresa? Šta kada se zog nekog detetovog postupka ili ponašanja osećamo kao promašaj od roditelja? Da li je to stvarno detetova greška ili naša?

Opšte je prihvatljivo da nije poželjno da deca budu ono što jesu, već da se nauče onome što mi smatramo lepim ponašanjem. Za takvo dete kažemo da je vaspitano. Ukoliko dete odstupi od načela lepog ponašanja, to se odmah tumači kao znak lošeg vaspitanja.

Greška je tu u nama. Ne ponaša se svako dete isto i ne mogu se sva deca staviti u isti kalup. Na primer, ako za stolom dete umesto da lepo sedi i jede, ono čuči dok jede, možda je razlog to što mu je tako lakše da dohvati hranu iz tanjira, a ne zato što nije lepo vaspitano. Ima logike, zar ne?

Kada se posramimo zbog nekog detetovog postupka, treba prvo da razmislimo i pokušamo da shvatimo detetovu reakcije. Možda to nije stvar bezobrazluka, već način da nam dete ukaže na nešto što mu na bilo koji način ne prija.

Čak i kada dete greši, treba naći lep način da mu se ukaže na grešku. Kritikom i vređanjem ne postižemo ništa dobro. Deca koja su kritikovana postaće ili kritična prema drugima ili samokritična. A govoriti detetu da je loše i vređati ga jeste povreda njegovog integriteta. Na taj način dete gubi samopouzdanje i samosvest.

Više puta se desilo da D iz čista mira dođe i pita nas: "Zašto mene niko ne voli?" Moram priznati da mi ovo pitanje užasno teško pada i da se odmah osetim kao totalni promašaj od roditelja. I ovo pitanje nije ni iz dosade, ni iz gluposti, niti iz bilo čega kako se na prvu loptu može shvatiti. Ovo pitanje je vrlo ozbiljan signal da detetu nešto fali. Odnosno, da detetu falimo mi - roditelji. Naša pažnja i naša ljubav. Pokazivanje naše ljubavi.

Poslednje godine su bile burne u našoj porodici. Prvo je došla N. Taman što se D navikao na nju i prihvatio je, došla je i V. A on se oseća ostavljenim po strani, iako zapravo nije tako. Njemu je samo potrebno malo više pokazatelja da je i dalje podjednako voljen, kao i pre N i V, kao i to da nije izgubio svoje mesto u našoj porodici. I ne, ovo nije njegov znak ljubomore. Već iskazivanje njegovih osećanja, želja i potreba. I to treba ceniti i umiriti.

Jedna od situacija kada zaista pomislim da ću izgubiti razum je kada nešto pričam i objašnjavam D, a onda shvatim da me on uopšte ne sluša. Bacila sam se u pronalaženje načina da počne da me sluša, a da pritom izbegnemo dramu, odnosno da odmah dobijem njegovu pažnju umesto da nastane svađa kada shvatim da me ne sluša.

Posmatrala sam jedno popodne D i N. D je radio kolut unapre, odmah je to pokušala i N da uradi. D je uzeo autiće da se igra, autiće je uzela i N. D je seo na krevet, odmah je sela i N. A onda mi je sinulo - to je to!

Reči su za decu prazna apstraktna forma. Dela su ono što je njima potrebno. Dela i pravi ćivi model. Kada detetu pokažete šta želite od njega, umesto da samo kažete, u većini slučajeva naićićete na pozitivnu reakciju. A to je ono što smo želeli, zar ne?

Kao što sam već rekla, roditeljstvo je put pun uspona i padova, na kom zajedno učimo i deca i mi. Važno je držati se zdravorazumskog odnosa punog ljubavi i pronalaziti zdravorazumsko rešenje za uklanjanje svakog kamena koji nas na tom putu spotakne. Na taj način osećaćemo se dobri mi, a samim tim bićemo i puni energije i volje za rad sa decom, koja će u takvom okruženju imati svu našu ljubav i pažnju, a to i jeste ono što je deci najviše potrebno - naša prisutnost.

Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s