Skip to main content

Ovo samo roditelji razumeju

Od kada sam postala mama, primetila sam da mi se prag tolerancije povećao do neba. I mislim da se i dalje povećava. Svaki postupak moje dece pokušavam da razumem, čak i kada je pogrešan. Trudim se da nađem opravdanje i da, ukoliko je potrebno, promenim ono što je dovelo do tog detetovog postupka. Jer malo je stvari koje deca urade namerno i za koje su zaista kriva. Oni se ugledaju na nas roditelje i zato mi moramo da budemo model zdravorazumskog ponašanja.



Daleko od toga da su dečije greške jedino što smatram da samo roditelji mogu da razumeju. Svako dete je posebno i svako ima neke svoje bubice. A na meni je da im dopustim koliko daleko mogu da idu s tim bubicama. A nije da ih ne puštam. I nije da oni to neki put ne pokušavaju da iskoriste.

U našoj kući veći deo dana su puštene dečije pesmice: Branko Kockica, Dragan Laković, Manda, Kolibri... I uglavnom D zna sve pesme napamet, dok N svaku prepoznaje. A za one svima omiljene pravimo koreografije. I tako pustimo muziku malo jače, ponavljamo pokrete koje smo osmislili i sjajno se zabavimo. Za pesmicu "Ivin voz" N odmah sve ganja po kući da se uhvatimo u vozić. I tu nisu pošteđeni ni tata ni beba. Nas petoro idemo po celoj kući u voziću dok traje ta pesma. Kada bi u tom trenutku neko slučajno naišao, sigurno ne bi shvatio o čemu se radi. Ali N je uporna u tome da cela porodica mora da bude u vozu i tu nema dalje rasprave.


N je odavno shvatila da mama voli da čita knjiga i često je imala priliku da me vidi sa knjigom. I uvek zna koju knjigu trenutno čitam. Naravno, svaka knjiga mora da prođe njenu kritiku. Pa tako ima običaj da rasturi sve moje knjige koje može da dohvati i da ih slaže na dve gomile - na jednu stavlja one koje joj se sviđaju, a na drugu koje joj se ne sviđaju. Koji su to kriterijumi na osnovu kojih jednoipogodišnje dete bira da li joj se neka knjiga u kojoj nema ni slika ni bilo čega što bi detetu moglo biti interesantno sviđa ili ne, još uvek nisam uspela da otkrijem. Ali ona to radi stalno i često me to izluđuje, jer knjige ljubomorno čuvam, ali ipak N čuvam ljubomornije. Možda to pomogne i da razvije ljubav prema knjigama, pa se to njeno razvrstavanje jednog dana pokaže kao korisno.

Još jedna stvar koja me često izludi u vezi N je što kad god odem u kupatilo iz bilo kog razloga, ona stane ispred vrata i lupa mi, a ja moram joj da lupam na vrata sa unutrašnje strane. I tako je svaki put kad vidi da sam se zatvorila u kupatilo. To sa lupanjem je malo neizvodljivo, recimo, kad se kupam. Tada je u stanju da stoji ispred kupatila i besni sve dok ja ne izađem.

D ima veoma bujnu maštu. I koju god priču ili igru ili priču u crtežu da smisli, ima potrebu da to podeli sa svima. Problem nastaje što ponekad te priče deluju kao da nema kraja. A od mene on naravno očekuje da ga pažljivo slušam, aktivno ispitujem o detaljima priče i na kraju da budem oduševljena. Ponekad su priče toliko zamršene da se pogubim u njima, ali stvarno moram da mu odam priznanje da me svaki put baci u rebus kako je to uspeo da smisli.


Normalno je da kada je više dece u kući svako od njih se otima za pažnju. D to radi non stop i ponekad je zaista frustrirajuće. Pogotovu kada suprug i  ja pokušavamo da vodimo neki ozbiljan razgovor. D tada ili upada u reč ili pokušava da nam skrene pažnju na neku njegovu igru, crtež ili nešto treće ili na sve načine pokušava da učestvuje u našem razgovoru, koji na kraju mora da se prekine ukoliko nije primeren za njega.

Ima i onih sitnih stvari kojim mi treniraju živce na dnevnoj bazi: N se ušunja u kupatilo i odmota celu rolnu toalet papira; D prospe celu kutiju sa igračkama kako bi našao neku igračku, koja je vrlo verovatno bila na vrhu kutije; N ostavi flomastere bez poklopca; D se popne na naslon od kauča kada gleda televizor; N milion puta dnevno otvara frižider i izvadi nešto iz njega; D uvek uleti obuven u kuću i nikada ne zatvori vrata; N je navikla da nosim moje stare kućne papuče i kad god obujem nove, ona mi ih izuje i donese mi stare, jer ona smatra da treba da nosim njih; Oboje radnim danima budim ujutru u sedam za vrtić, a vikendom oboje se sami probude u šest.

Postoji mnogo stvari koje naša deca rade, a koje malo ko osim nas roditelja može da toleriše. Ali i to je deo naše roditeljske dužnosti - da uvek nađemo razumevanja za njih i da ih prihvatimo takve kakvi su sa svih njihovim bubicama. I da ih naučimo da budu posebni i da jesu posebni baš takvi kakvi su.

Comments

Najčitanije priče

Restoran "Tarsko jezero"

Na brani Zaovinskog jezera pronašli smo restoran "Tarsko jezero" i delovalo nam je kao idealno mesto za prijatan rucak. Sa terase restorana se pruža pogleda na Zaovinsko jezero, kao i na malo jezero u Spajićima i ceo ovaj kraj. Restoran nije mnogo veliki i odaje utisak domaćinskog mesta. Veoma prijatan ambijent i ljubazno osoblje doprinose da naš ručak u restoranu bude još prijatniji. Uglavnom nam nije svejedno kad odemo sa decom u restoran. Jer deca ne mogu dva sata da sede mirno za stolom. Nekad neko plače, nekad neko trči, nekad se neko razdere... I u restoranu gde ljudi dođu da se opuste i uživaju u obroku, mi uglavnom budemo oni koji narušavaju mir drugih. A mislim da nije potrebno napomenuti kakva je to neprijatnost. Tako da uglavnom idemo u nama dobro poznate restorane gde smo "domaći". Međutim, na Tari smo po prvi put i gladni smo. A deca u "Tarskom jezeru" su i više nego dobrodošla! Naša su slobodno šetala po restoranu i onda kada

Sve o kašicama i sokovima za bebe

Ova tema uvek izaziva mnogo različitih reakcija i iako na blogu već ima više tekstova na ovu temu, odlučila sam da sve informacije napišem ovde na jednom mestu.                            - Kada treba uvesti nemlečne namirnice u bebinu ishranu? Period za uvođenje nemlečnih namirnica je između navršenog četvrtog i navršenih šest meseci. Da li ćete sa kašicama početi odmah sa četiri ili sačekati dok beba ne napuni šest meseci zavisi od mnogo faktora. Pre svega od toga da li beba lepo napreduje, da li je dojena ili je na adaptiranom mleku, da li je sklona alergijama, da li ima nekih zdravstvenih problema. Ukoliko je beba dojena i lepo napreduje, nema potrebe za žurbom. Kada vam pedijatar na kontroli da zeleno svetlo - možete da počnete. - Moja iskustva sa uvođenjem kašica D je počeo da ručka kašice odmah nakon što je napunio četiri meseca. Lepo je napredovao, ali nam je pedijatar rekao da možemo već da počemo. N je takođe počela da jede kašice sa četiri meseca. Kod nje je bio

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s