Skip to main content

Posts

Showing posts from February, 2018

Recept za (ne)poslušnost

Recept za dobijanje poslušnog deteta svakako ne postoji, ali postoje sitnice koje možemo da primenimo kako bismo sebi olakšali dan, poštedeli živce, a detetu stavili do znanja da se neposlušnost ne isplati i samim tim će dete postati malo poslušnije. Poslušnost, odnosno neposlušnost, je problem sa kojim se susreću svi roditelji, u većoj ili manjoj meri. Koliko će dete slušati zavisi u mnogome i od detetovog temperamenta. D ima veoma eksplozivnu narav, stalno je aktivan, prilično je impulsivan i nemiran. I vrlo često ne sluša, a ako nešto nije po njegovom, ponekad nastane prava drama. Negde sam pročitala da deca koja su navikla da ne slušaju mogu postati zavisna od negativne pažnje. U toj rečenici sam odmah prepoznala D i osećala sam se stvarno loše. Njegov temperament ne mogu da promenim, ali moj odnos prema njegovim dramama mogu. Preostalo mi je da sve nade položim u to da ako ja promenim svoje ponašanje u kriznim situacijama, promeniće i on svoje. I, na moju veliku radost, ubrzo

Vreme je za spavanje

Kako se dan približava kraju, tako polako kreće naša večernja rutina. Ona varira od deteta do deteta, jer svako od njih traži nešto posebno. Predveče je važno da se aktivnosti svedu na minimum, svaka igra da se privede kraju, kako bi se deca umirila i mogla bez problema da odu u krevet i da zaspe, po mogućstvu sama. Što je dete uveče aktivnije, to će mu biti teže da mirno ode na spavanje. Važno je uvesti deci određeni ritam i pridržavati se njega uvek. Poželjno je da svako veče deca odlaze na spavanje u isto vreme. Na taj način dete će već i samo osetiti kada je vreme za spavanje i znaće da odradi sve što treba, bez našeg podsećanja. Deci je potrebno više sna nego što verovatno pretpostavljamo. Po proseku stručnjaka, u predškolsko uzrastu to je 10- 11 sati, bez dnevnog spavanja. Što znači da ako se dete budi za vrtić u 7 sati ujutru, na spavanje bi trebalo da ide u 9 uveče. U našoj kući večera je oko 7 sati. To za sve nas znači da se tada završava svaka fizička aktivnost i sv

Jedno ili tri - pitanje je sad?

Kada dođe prva beba, čini nam se da je to najveća moguća promena. U neku ruku i jeste. Na svet dolazi jedno malo biće koje je u potpunosti zavisno od nas. Treba vremena dok se naviknemo na njega, a i ono na nas. Da naučimo da prepoznamo njegove signale i potrebe, jer, iako ne može još uvek da govori, ono i tek kako ume da nam pokaže šta želi i šta mu je potrebno. Kada dođe beba, naš svet se zarotira za 180 stepeni. Od malena nas uče kako da se ponašamo, kako da jedemo, kako da dobijemo peticu iz matematike ili nekog drugog predmeta u školi, lekcije iz istorije, osnove biologije, strane jezike... Ali niko nas ne uči kako da budemo roditelj. Barem ne direktno. Jer mnogo uticaja na nas imaju naši roditelji, odnosno način na koji su se oni ophodili prema nama dok smo bili deca. I većina ljudi koje poznajem kažu da nikako ne žele da budu kao njihovi roditelji, ali i ti isti ljudi vrlo često prepoznaju u ophođenju prema svojoj deci svoje roditelje. To je nešto što se podsvesno usadi u n

Da ga ne ureknem

Kada treba da postane majka, svaka žena ima mali milion strahova, dilema, osećanja su pomešana. A kada na sve to čuje i razna sujeverja vezana za bebu, majku, dojenje, babine - svaka žena može da se nađe na ivici nervnog sloma. Za mnoge od tih sujeverja i običaja sam čula tek kada mi se rodilo drugo dete. Valjda je to zbog toga što mi se prvo dete rodilo u gradu. A ljudi po gradovima ne obraćaju toliko pažnje na te stvari, jer su preokupirani drugim. Na selu je drugačije. Poštuju se stari običaji, aktuelna su neka stara uverenja ili, kako ih ja nazivam, sujeverja. A možda i nije sve u podeli grad-selo, već to više zavisi od mikrosredine u kojoj se nalazimo. U mom slučaju, u ovoj seoskoj sredini je sada sve to mnogo izraženije, nego pto e bilo u gradskoj. I mislila sam da ću skrenuti s uma od svih tih običaja, jer nisam neko ko se istih pridržava. Za početak, a ovo je nešto univerzalno i vlada u celoj našoj zemlji, bebi se obavezno stavi crveni konac oko ruke. I to sam radila sa s

Zbog dece smo grad zamenili selom

Rođena sam u Beogradu. Tamo sam odrasla. Tamo sam se školovala. U Beogradu mi se rodilo i prvo dete. A onda, kada je D napunio dve godine, preselili smo se u razuđeno, skoro opustelo planinsko selo. Mnogi bi verovatno rekli da smo sišli s uma. A to je zapravo verovatno najbolja stvar koju smo učinili za našu decu. Do ove verovatno mnogima čudne odluke je došlo usled niza događaja, koji su tako zaređani samo potvrđivali da je odlazak na selo prava odluka: D je često bio bolestan i imao je problema sa sinusima, ja nisam mogla da nađem posao, a za D nismo mogli da nađemo mesto u vrtiću. Pošto sam ja tad bila nezaposlena, na listi za vrtiće smo bili pri dnu. A ja nisam mogla da se zaposlim dok on ne pođe u vrtić, jer nije imao ko da ga čuva. I tako sam bila u začaranom krugu. A onda je konačno odluka pala - na proleće se selimo u Crnu Travu, odakle je moja baka. To je bilo pre četiri godine.                       Obe ćerke su nam se rodile ovde i one su od rođenja planinska deca. D

Novo ili pozajmljeno

Kada treba da stigne prva beba, to jeste udar i na kućni budžet. Mnogo stvari je potrebno za tako malo stvorenje. Pre svega tu su one krupne i vrlo neophodne stvari: krevetac, kolica, auto-sedište, hranilica, ležaljka, kadica za kupanje. Onda gomila sitnog inventara: flašice, cucle, grejači, sterilizatori, termofor, pumpica za nos... I naravno garderoba, koja je tako mala i preslatka, da nijedna majka ne može da odoli da kupi i obično u tom naletu slatkoće kupi i previše (da, i ja sam jedna od njih). I naravno pelene, bezbroj pelena. A i tu je kozmetika koju ipak treba pažljivo odabrati. Ali šta nam je od svega toga zaista potrebno i šta od toga mora da bude novo, a šta može i da se nasledi? Mi smo za D kupili krevetac. I naravno, kasnije je i N spavala u njemu, a sada ga koristi V. Uz krevetac, naravno i dušek i posteljinu. Međutim, krevetac sam po sebi može i da se pozajmi od nekih prijatelja ili rodbine čija deca su ga prerasla. Dušek smatram da bi trebalo kupiti nov za svoj

Pismo mojoj deci

Najdraži moji, Iako ste još uvek samo deca, plaši me da će brzo doći dan kada ću shvatiti da ste odrasli ljudi. Da ste postali samostalni, da vam više ne treba moja pomoć i moja zaštita. To jeste zadatak majke - da od vas napravi dobre ljude koji će znati i umeti da se snađu na životnom ringišpilu. Ali kada konačno taj dan dođe, dan da raširite svoja krila i smelo zakoračate u surovi svet, nijedna majka nije dovoljno spremna. Zato, mili moji, ne žurite da odrastete. Budite što duže samo deca. Moja deca koja vole kada ih mama uveče ušuška u krevet nakon pročitane priče za laku noć. Deca koja od mame traže da im veže pertle, jer oni to još uvek nisu naučili. Deca koja za sve pitaju mamu, jer ima još toliko stvari o kojima još uvek ništa ne znaju. Deca koja su toliko neiskvarena da svaki odrstao čovek treba da se postidi kada ih tako iskrene pogleda. Jer, deco moja, shvatićete kada porastete, odrasli nisu kao vi. Odrasli umeju i da se pretvaraju i da slažu i da povrede i da osude.

Svaka kuća ima nekog probirljivca

Tekst koji je prvenstveno objavljen na portalu Bebac, sada možete pročitati i ovde. Vreme obroka je vreme u koje se cela porodica okuplja, zajedno seda za sto i vodi prijatne razgovore. Međutim, sa malo decom za stolom (ili oko stola), kod nas se skoro svaki obrok pretvori u jurnjavu, a umesto prijatnih razgovora čuju se povici: "Ne pričaj, nego jedi!", "Ne igraj se sa hranom!", "Neću ovo! Hoću nešto drugo!", "Ja nisam gladan!", "Ja ovo ne volim!", "Ne prosipaj ispod stola!", "Pojedi to iz tanjira!"... Zvuči poznato? Čitajući razne knjige o roditeljstvu, nalazeći razne "tehnike" za uspešan ručak, pričajući sa prijateljima koji imaju malu decu, pokušavajući da uvedemo razne promene i u obrocima i u ophođenju za vreme obroka, mislila sam da ću izgubiti razum. A onda sam odlučila da sve to što sam čula i pročitala prilagodim svojoj porodici. Jer nijedna porodica nisu ista i nijedno dete ne prihvata

Dečija igra kao način učenja

Ako pratite UNICEF -ovu kampanju "Svaki trenutak je važan" , znate da igra zauzima vrlo važno mesto u razvoju deteta. Igranje je nešto što je svojstveno za decu. Ali igru ne treba shvatati olako. Ona ima veliki značaj za decu, možda čak i više nego što smo svesni. Zato, kada kažemo detetu "Idi da se igraš", treba da znamo i značaj toga. Čak i sa vrlo malim bebama igranje je moguće i čak, štaviše, poželjno i neophodno. Prvih meseci roditelj je najbolja i najomiljenija igračka. Svaki put kada se mazimo sa bebom, to je takođe vrsta igre. Svaka mama je sklona da pevuši svojoj bebi dok je lagano ljuška. Ovo se takođe može posmatrati kao igra. A ako želimo da igru unapredimo, sve što treba uraditi je pustiti neku laganu muziku i jednostavno plesati sa bebom. Muzika takođe vrlo podsticajno deluje na bebe, a ova igra može i da umiri bebu koju muče grčevi. U uzrastu od 3 meseca bebe uglavnom već počinju da se interesuju za zvečke. Privlače im pažnju različite boje

Ponekad me dete dovede do ludila

"Trebalo bi da budemo zahvalni na svakom zdravom danu, normalnom nestašluku i rđavom ponašanju, smehu, zagrljaju, svemu što radimo starajući se o detetu, svakom trenutku provedenom zajedno." - "Podižite svoju decu bez podizanja glasa"     Dolazak deteta u porodicu se smatra najsrećnijim događajem. Svi su skloni da pričaju kako je to nešto najlepše i najbolje, dok retko ko se odvaži da kaže da je to i nešto najteže i da i roditeljstvo, kao i sve u životu, ima svoje uspone i padove, dobre i loše momente. Prema deci treba da budemo iskreni sa osećanjima. Ako smo tužni, treba  to da podelimo sa njima, ako imamo problem, treba to i da im kažemo, naravno, u meri primerenoj za njihov uzrast. Prema detetu treba biti otvoren. Samo na taj način će i dete biti otvoreno prema nama. Ali čak i kada to znamo, a i dalje ne možemo da uspostavimo skladan odnos sa detetom, šta nam onda preostaje? Pre nekoliko dana rekla sam D da sakupi igračke, pošto je završio sa igranjem

Psi su veliki prijatelji dece

Veoma me rastuži kada vidim da neki roditelji brane detetu da dodirne psa i govori detetu da je pas prljav ili, još gore, kada ga uči da beži od psa. Te stvari nikako ne treba raditi. Životinje nisu nešto od čega deca treba da beže ili da se plaše ili da jednostavno ne vole. Odrasla sam uz psa. I iz iskustva znam da niko ne može čuvati dete i tolerisati dete koje ga gnjavi i vuče za rep kao pas. Ja sam uz tog psa prohodala - vukla sam ga za rep da bih ustala. Uz tog psa sam naučila da sedim na nošu - sedeo je sve vreme pored mene. Taj pas me je branio kad god bi mama ili tata počeli da me grde - čim bi podigli glas, pas je režao na njih. Zar ne zaslužuje svako dete takvo iskustvo? Pritom, ovde se ne radi o nekom zlatnom retriveru, kog svi smatraju porodičnim psom koji je dobar za decu. Nemam ništa protiv zlatnih retrivera, ali ja sam odrasla pored nemačkog lovnog terijera i nikad mi nije zafalila ni dlaka sa glave. Kada je D imao godinu i po dana, uzeli smo dva psa. Da, to su

Ovo samo roditelji razumeju

Od kada sam postala mama, primetila sam da mi se prag tolerancije povećao do neba. I mislim da se i dalje povećava. Svaki postupak moje dece pokušavam da razumem, čak i kada je pogrešan. Trudim se da nađem opravdanje i da, ukoliko je potrebno, promenim ono što je dovelo do tog detetovog postupka. Jer malo je stvari koje deca urade namerno i za koje su zaista kriva. Oni se ugledaju na nas roditelje i zato mi moramo da budemo model zdravorazumskog ponašanja. Daleko od toga da su dečije greške jedino što smatram da samo roditelji mogu da razumeju. Svako dete je posebno i svako ima neke svoje bubice. A na meni je da im dopustim koliko daleko mogu da idu s tim bubicama. A nije da ih ne puštam. I nije da oni to neki put ne pokušavaju da iskoriste. U našoj kući veći deo dana su puštene dečije pesmice: Branko Kockica, Dragan Laković, Manda, Kolibri... I uglavnom D zna sve pesme napamet, dok N svaku prepoznaje. A za one svima omiljene pravimo koreografije. I tako pustimo muziku malo jače

Pametne interaktivne table

Deca, naravno, vole igračke i deci su one i potrebne. Ono što ja volim jeste da imaju igračke koje su edukativne, zabavne i koje posle dva dana neće biti ostavljne u kutiji i zaboravljene.                        Zahvaljujući Bebinfo , u naš dom je ušla dvostrana interaktivna tabla rađena po principima Marije Montessori, koji se zasnivaju na osamostaljivanju deteta. Uz pomoć ovih tabli dete može da nauči logičko povezivanje stvari, uzročno-posledične veze, razvija motoriku, vezivanje pertli, zakopčavanje jakni, zaključavanje vrata i mnoštvo drugih stvari koje će mu biti potrebne za svakodnevno funkcionisanje. Table se izrađuju u raznim varijantama, a naša konkretno je odgovarajuća i za N i za D. Sa jedne strane su elementi koji su uglavnom za mlađi uzrast, kao što je računaljka, magnetni lavirint sa kuglicama, geometrijski oblici koji se lepe čičkom, klik-klak kugle, kućića za ptice, jež sa četkom koja predstavlja bodlje... Dok sa druge strane ima "ozbilnijih" elemenat